Kakve veze imaju pandemija i muzika

i kako te neke vanredne situacije dovedu do pravog rešenja

Izgleda slatko, ali zvuči strašno.

Kao mala žarko sam želela da sviram klavir. Na prijemnom ispitu u muzičkoj školi mojima su otkrili da imam tzv. apsolutni sluh koji je „šteta traćiti na klavir“ i ubedili ih da me daju na violinu. Profesor violine bio je virtuozni violinista i užasan pedagog. Bio je nezainteresovan, više časova mi je otkazao nego održao, uz njega sam tavorila dva razreda, dok moji roditelji, iako bez formalnog muzičkog obrazovanja, ali ne i gluvi, nisu shvatili da drndam jedno te isto po onim žicama već dve godine, i tražili da mi se promeni profesor. Profesorka koju sam dobila bila je još gora: ogromna žena koja je tukla tankim prutom po prstima za pogrešno odsvirane tonove, provodila je časove mahom listajući Bazar. Jasno vam je već sada da od mene nikad nije nastao Stefan Milenković, štaviše, rezultat ovog mog muzičkog „školovanja“  bio je rađanje iskonske mržnje prema violini, koju posle osnovne muzičke, nikada nisam uzela u ruke.

Da ne bih napravila istu grešku kao moji roditelji (da se razumemo, oni su radili najbolje što su umeli, i ništa im ne zameram), rešim ja da podrobno ispitam želje svoje dece pre nego što ih upišem u muzičku školu, čvrsto odlučim da će upisati samo ono što žele, ili ništa, rešim da pomno pratim njihov rad i napredak, da redovno razgovaram sa profesorima instrumenata, ukratko, da ništa ne prepustim slučaju.

No, desila se pandemija. Zapravo, možda bi se stvari slično razvijale i mimo nje, ali pandemija je dovela časove gitare i klavira u naš dom, preko vibera, i dala mi neposredan uvid u to kako i koliko profesori muzičke škole rade sa mojom decom. Učinila me je užasno bespomoćnom što ne nalazim način da svoju decu više motivišem da vežbaju, što ni sama ne uspevam da nađem nešto lepo u tim časovima za šta bih se uhvatila u onim trenucima kada ih teram da vežbaju. Zapravo, crveni alarm upalio se onog trenutka kada smo počeli da se teramo. Pre toga sin, koji duže svira gitaru, sviranje je doživaljavao kao anti-stress aktivnost. Srednje dete je tek bilo prvi razred kada je počela pandemija, i ona nije imala ništa osim velike želje da svira. Online nastava zatekla ju je u fazi kao kad sričete slova, ne znate još tečno da čitate. Tada je potrebno najviše motivacije, a umesto toga dobila je privid održavanja časova i očekivanje da svira, kada još nije bila u stanju, kao dodatnu obavezu. Nekako je uspela da savlada program prvog razreda i da „prosvira“ zahvaljujući dodatnim privatnim časovima. I sad ovde opet moram da zastanem, da se setim da je moje inicijalno školovanje, zapravo, bilo za profesora, da se setim da sam se obrela u učionici i da nije bilo nimalo lako, te da ne svalim svu krivicu na profesore. U vanrednom stanju i lockdown-u tokom pandemije mnogo bi bilo korisnije i po uspeh dece i po mentalno zdravlje i dece, i roditelja, i nastavnika, jednostavno, obustaviti nastavu, i ne održavati privid normalnosti. Ali mi decenijama volimo da imamo privide normalnosti, sećam se da sam u srednjoj školi kod nekih nastavnika odgovarala dok je bila na snazi uzbuna za vazduđnu opasnost tokom bombardovanja. Tako smo i tokom ovog vanrednog stanja pokušavali da se pravimo da je sve u redu tako što smo potpuno nepripremljeni za bilo koji vid online nastave, prosto svalili na nastavnike da se nekako snađu i to održe. Jasno mi je da je i njima samima bila potrebna dodatna snaga da i same sebe motivišu, i da je naročito izazovan bio dalji rad sa decom. I na deci su se kola i slomila. Moja, nekada motivisana deca, počinju da izbegavaju sviranje. Počinje i druga pandemijska školska godina, a oni sve manje vole instrumente. Časovi na viberu postaju ređi, održavaju se na moje insistiranje. Javnih nastupa nema, jer – pandemija! Savršen izgovor za otkazivanje bilo čega. Kada nema javnih nastupa, nema ni motivacije da se kompozicije uvežbaju. Primiče se kraj godine, oboje nespremni za ispit, što ja saznajem potpuno slučajno i manje od mesec dana do ispita.

Za to vreme, najmlađe dete osvaja nagradu na takmičenju mladih flautista. Naime, jednog vikenda odvela sam je na otvoreni dan privatne muzičke škole „Eva“ – nešto kao muzička radionica i mini koncert popularnih numera klasične muzike, nakon čega deca imaju priliku da probaju sve klasične instrumente, a roditelji dobijaju besplatnu procenu muzičkih sposobnosti svog deteta i stručnu preporuku o instrumentu koji bi dete moglo uspešno da svira. Najmlađe dete „kliknulo“ je sa profesorkom flaute i pokazalo želju da svira. Iako nije imala dovoljno godina za upis u državnu muzičku školu, u „Evu“ je primljena odmah i za manje od pola godine došla je u stadium da svira iz nota jednostavne pesme kao što je „Kiša pada, trava raste“ ili „Jingle Bells“. Dok su starija deca mučila muku sa solfeđom, najmlađe je savladavalo teorijsko znanje, a da nije ni bilo svesno toga, zahvaljujući britanskom metodu učenja koji ne razdvaja solfeđo od instrumenta. I time, ako ste ikada svirali išta razumećete ovo što sledi: dobijate upravo ono znanje koje vam je potrebno. Ne morate, kao ja nekada, da mesecima učite lestivce bas-ključa ako kao gudač njih nikada nećete svirati.

I tako ja, kao očajni roditelj, odvedem svo troje u „Evu“, najmlađe da se sprema za svoj već četvrti javni nastup, a dvoje starijih da pokušamo da „tovimo prase pred Božić“, tj da ih nekako „oprave“ pred ispit. I tu svi zajedno prvi put dobijamo istinsko razumevanje materije – oni kao učenici doživljavaju „a-ha“ momenat, a ja, kao majka, počinjem da razumem koliko je važan program koji dete svira, i koliko je program državne škole okamenjen u nekom drugom vremenu. Laički rečeno, dete bi moglo da kuca na tabletu, ali neko ga tera da piše guščijim perom i mastilom. Da ne shvatite pogrešno, „Eva“ je klasična muzička škola, obrađuje klasične kompozitore, ali na način primeren savremenom detetu. Možda najprijatnija promena jeste činjenica da nijedan čas u „Evi“ nije počeo pitanjem „da li si vežbao/-la?“. Kad malo razmislite, logično je da će profesor čuti i videti da li je dete vežbalo, zato nema potrebe da se uopšte izlaže potencijalnom odgovoru „nisam“ i da iz te negativnosti počinje čas. Umesto toga, u „Evi“ su profesori pitali decu kako su, šta su radila ovih dana i slično. Da skratim priču: dvoje starijih položiše ispite. I o tome imam podeljena osećanja: naravno da mi je drago što jesu, ali mi je užasno žao što nisu dobili realne ocene svog znanja, što su dobili poruku da možeš nešto da otaljaš ili spremiš na brzinu i da to prolazi. U „Evi“ ispite ocenjuju britanski profesori. Tako što doputuju na ispit, ili, kao ove godine, online. Ti profesori prvi put u životu vide dete koje ocenjuju, nema načina da budu pristrasni. Takođe, baš zbog toga, profesorima „Eve“ ne može se desiti da nespremno dete izvedu na ispit. I baš zbog toga „Evina“ diploma priznata je u preko 100 zemalja sveta.

„Evin“ koncert u Narodnom muzeju u maju 2021. uz poštovanje svih mera protiv pandemije

Epilog ove cele priče, ja, koja sam ceo život gajila tihi prezir prema privatnim školama, počinjem da shvatam da je jedini način da se pobegne učmalosti tog sistema koji je mene samleo kao dete, koji melje nastavnike koji u njemu rade, i koji, na kraju, sruči sve na decu, da se odabere privatna škola. Moje iskustvo nije usamljen slučaj, nema roditelja sa kojima sam razgovarala koji se nije požalio na način rada u državnoj muzičkoj školi. Takođe nema profesora iz državne muzičke škole koji mi se nije, manje ili više otvoreno, požalio na preopterećenost, preveliki fond časova i preglomaznu administraciju. Stvarno su retki koji uz sve to uspeju da zadrže entuzijazam za rad sa decom. Ako imate takvog profesora u državnoj školi, ne puštajte ga! Ako ga nemate, redefinišite prioritete u budžetu i podarite deci časove u „Evi“. Naše najmlađe dete nastavlja sa flautom u „Evi“, srednje prelazi na klavir u „Evu“, a gitarista je oduševljen činjenicom da ovog septembra „Eva“ otvara rock odsek i da će moći da svira bas gitaru!

Ostavite odgovor

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišete koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavi se /  Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišete koristeći svoj Facebook nalog. Odjavi se /  Promeni )

Povezivanje sa %s